Mnogi ljudi se neuspješno bore s nelagodom i strahom od letenja zrakoplovom. Dino Lučić i Veljko Linić nisu pripadali toj skupini ljudi. Ta dvojica mlađih, poslovnih muškaraca iz Splita su sada mirno sjedila na svojim sjedalima u zrakoplovu koji je letio iz Frankurta u Los Angeles i neuspješno se borila jedino sa snom koji im je zaklapao otežale očne kapke, lomeći tako njihove putničke namjere da virkaju kroz prozorčić u blistavo, plavo nebo po kojemu je plužila njihova brza plovilica.

Dino Lučić je bio visok, tanak i tamnokos, a Veljko Linić srednje visine, mišićav i plavook. Obojica su radila u Jedrogradnji, tvrtci koja je gradila i prodavala sportske i motorne jedrilice. Jedrogradnjini najbolji kupci su bili Amerikanci. S tvrtkom The B & B Brothers Inc. u Los Angelesu, predstavnici Jedrogradnje surađivali su gotovo četiri godine.

Lučić i Linić su bili prijatelji iz gimnazijskih dana. Kada je 1991. u Hrvatskoj započeo Domovinski rat, njihova generacija je upravo bila maturirala. Dino Lučić, koji je imao strinu i strica u Kanadi, otišao je u Ottawu gdje je studirao na istoimenome sveučilištu. Poslije četiri godine je diplomirao međunarodnu trgovinu i financije. Studiranje mu je također pomoglo da dobro nauči engleski i francuski. Ubrzo nakon primitka diplome Dino je dobio službenički posao u Sal-Monu, velikoj tvornici za preradu ribe. Radio je naporno, ali čilo. Dvije godine poslije, njegove radišnost, brzina u obavljanju poslova i, kao što to često biva u sličnim slučajevima, Dinova visina i zgodnoća, su mu priskrbili unapređenje u pomoćnika glavnoga menadžera u Sal-Monovu odsjeku za financije. Poslovanje na globalnome tržištu podrazumijevalo je česta putovanja u različite krajeve svijeta: Kinu, Japan, Srednji Istok, Sjevernu i Južnu Ameriku. To novo i dobro plaćeno Dinovo radno mjesto je bilo fizički i mentalno vrlo zahtijevno. Ali Dino je bio jak i ambiciozan. Na putovanjima je često sretao pametne  i zgodne žene kojima je zapinjao za oči kao kakav rijetki, blistavi dragulj. No užurbani Dino još nije bio spreman za  monogamnu vezu. Kratki, ljubavni susreti sa ženama koje je upoznavao na službenim sastancima, međunarodnim sajmovima hrane i u barovima diljem obje Amerike, Azije, Srednjega Istoka i Europe, bili su Dinu emocionalno i fizički dovoljni. Vjerovao je da mu je život bio  idealan sve dok ga jedne noći, ubrzo nakon njegova trideset i drugoga rođendana, varljiva snaga nostalgije nije probudila i projicirala mu u mislima mentalne slike njegovih roditelja, rodnoga grada Splita, prijatelja iz djetinjstva i njegove srednjoškolske ljubavi Karmele, zavodljive brinete u koju su bili zaljubljeni gotovo svi dečki iz škole.

Dva mjeseca poslije opširnih pregovora s nostalgijom i svojim pretpostavljenima u Sal-Monu, Dino je dao otkaz i vratio se kući u Split. Tri mjeseca kasnije se oženio s Karmelom, medicinskom tehničarkom koja je radila u Gradskoj ljekarni. Karmela je bila rastavljena i imala je petogodišnjega sina.

Na Dinovu i Karmelinu vjenčanju je bio i njihov stari prijatelj Veljko Linić. Inženjer brodogradnje, otac dviju djevojčica i muž pravnice Mirjane, Linić je radio kao brodski projektant i konstruktor u ekonomski slaboj Jedrogradnji. Bio je radišan i mučaljiv. Jedine stvari o kojima je volio govoriti dugo i iscrpno su bili brodski motori i konstrukcije svih vrsta brodova. Prijatelji su ga zbog toga zvali Veljo Mu-tor. No taj podrugljivi nadimak nije spriječio Linića da osvoji nagradu Udruženja europskih brodograditelja za svoju inovaciju – Ugradnja sigurnosnih ventila u sistem hlađenja motora. Nekoliko skandinavskih i njemačkih brodogradilišta ponudilo mu je posao s dobrom plaćom, ali Veljko ih je sve glatko odbio, rekavši da – Ne bi tija da mi jednega dana negdi u tuđini vlastita dica počmu govorit sa menom na jeziku koji jedva razumin.

Ponovni susret dvojice starih prijatelja, Dina i Veljka, glatko se nastavio tamo gdje je zastao prije četrnaest godina. Direktor Jedrogradnje, Mate Škoro, ponudio je Dinu posao. Škoro se s pravom nadao se da ċe Dinovo poznavanje globalnih tržišta, stranih jezika i kultura, i Veljkova inženjerska genijalnost, pomoċi Jedrogradnji da se probije na prekoocenska područja. Ta jednostavna matematika je udružila  dvojicu starih prijatelja u uspješan dvojac u kojem su obojica postala i kormilari i članovi posade.

I sada, dok su se jaki vjetar i visoki valovi Tihoga oceana takmičili tko će od njih s više snage udariti u kamenite i pješčane obale zapadne Kalifornije, njihova neslomljiva krila su ujedno služila vještim jedriličarima i daskašima na valova kao prirodno gorivo za vratolomije koje su vrtoglavo prkosile zbunjenoj gravitaciji.

Jedan lakši udar vjetra je zatresao i zrakoplov u kojem su letjeli zaspali Linić i Lučić. Tréšnja ih je obojicu probudila, sileći ih da se bunovno pogledaju. Nakon sekundu, dvije, Veljko je mljacnuo suhim jezikom, a Dino protrljao zamućene oči. Ništa opasnoga, tek kljucanje vjetra po krilima. Potom su oba muškarca okrenula glave prema prozorčiću zrakoplova, malo pognuvši vratove. U žedne poglede su im uplovile  razgledničke slike Tihoga oceana. Njegova nepregledna, naborana koža bila je istočkana bijelim, plavim i crvenim jedrilicama koje su brzale kroz vodu kao razigrani dupini. Neke od tih jedrilica su bile napravljene u Jedrogradnji. I dok su s malim osmijesima na licima Veljko i Dino pomno pratili njihovo poskakivanje na krijestama valova, kroz glave su im protjecale ublizančene misli. Obojica su bila sigurna da će se njihov novi model motorne jedrilice ST22 i jedrogradnjina krilatica za tu jedrilicu, Hvatajte vjetar s nama!  Catch the Wind With Us!, jako svidjeti Amerikancima.

Dobre krilatice za sve proizvode su poveċavale njihovu prodaju. U nastavničkome predmetu Reklamiranje i predstavljanje novih proizvoda na tržištu, Dino je naučio da simbolizam i pozitivno značenje slike i riječi u reklami ili krilatici imaju presudnu moć u kupčevu poistovjećivanju s predmetom koji je želio ili željela kupiti. Naprimjer, u Jedrogradnjinoj novoj reklami, fotografija bijele jedrilice ukošene na visokome, plavome valu i riječi hvatajte vjetar s nama, simbolizirale su pokret, brzinu, slobodu i zajedništvo.

I dok je sada, poslije devet sati zamorna leta, zrakoplov iz Frankfurta konačno slijetao na LAX, los anđelesku zračnu luku, sunčeva užarena, svibanjska kugla je sporo padala prema ravnome, pacifičkome obzoru posutu zlatnim krljuštima koje su se ljeskale na mrežastoj vodi, još uvijek načičkanoj ukošenim jedrilicama i uspravnim brodovima.

Iako su Lučić i Linić već tri puta bili u gradu raznobojnih anđela, svaki put ih je na širokim ulicama, trgovima i avenijama iznenađivalo nešto novo, uvijek izazivajuće, a ponekad bogme i zapanjujuċe. Prošle su godine, naprimjer, bili nabasali na neki mali trg na kojemu je mladić s narančasto obojenom dugom kosom, tetoviranim licem i zelenom iguanom u naručju, gušterom dugim oko jednoga metra, izvodio svoju umjetničku točku. (Ili je to bila cirkuska točka. Dino i Veljko nisu bili sigurni.)

Za svoj performance s iguanom ulični izvođač je tražio jedan dolar od svojih gledatelja. No, dobro su dolazile i kovanice. I dok su poneka novčanica i zveckavi sitniš padali s vremena na vrijeme u mladićev crveni, prevrnuti šešir polegnut na pločniku korak ispred njega, on je oprezno stavljao u usta dugoljstu, rožnatu iguaninu glavu i onda je polako vadio iz usta. Urešena dugim, okoštanim šiljcima, gušterova glava je izgledala kao živa kruna koja je svakoga trena mogla probiti nepce svoga gospodara. Konačno, nakon što se iguanino tijelo umrtvilo od jednoličnih pokreta toga rituala, hladnokrvi izvođač točke je počeo gurati gušterovu glavu sve dublje i dublje u svoja usta.

Gledatelji su različito reagirali. Neki su se počeli nervozno smijati, drugi su odmahivali rukom, treći su izražavali gađenje, četvrti su glasno vikali – Yeah! Yeah! –

Jedna pretila žena u cvjetastoj haljini je počela ispuštati tanke vriskove, a jedan američki Afrikanac je glasno dobacio – Brother, tu se više ne zna tko je čovjek a tko životinja! Jadna životinja! –

Dino i Veljko su samo razmijenili poglede. Obrve su im bile visoko podignute kada su se konačno okrenuli i otišli s trga.

Ove godine su obojica bila sigurna da će los-anđeleska ponuda uličnih predstava vrvjeti gutačima egzotičnih životinja, vatre i naoštrenih mačeva.

I dok je purpurna mrklina padala s neba na anđelov grad, koji je veċ bio osvijetljen tisućama svjetala, dvojica splićana su čekala taksi na nogostupu ispred velikih, trokrilnih vrata zračne luke. S ramena su im visjele crne, sportske torbe s laptopima. Pokraj nogu su im ležali mali, tamno plavi kovčezi. Lučić i Linić su po navici gledali uokolo ne bi li spazili nekoga oriđinala čiji izgled i ponašanje bi ih malo trgnuli, ili pak neku zgodnu djevojku koja bi im izmamila uzdah. Njihovo zirkanje prekinuo je reski glas vozačice taksija koja je zaustavila svoj plavo-zeleni auto točno ispred mjesta na kojemu su splićani stajali.

– Gospodo – sporo ih je oslovila taksistica, izlazeći iz auta.

– Dobra večer – Dino je odgovorio na engleskome bez naglaska, hitro grabeći svoj putni kovčeg s pločnika.

Veljko ga je slijedio, mahnuvši glavom platinasto-blondoj taksistici. Taj nijemi pozdrav mu je ujedno poslužio i kao precizni mjerač taksistkinjina izgleda i godina. Bila je zgodna. Veljko joj nije mogao točno odrediti godine. Negdje između trideset i četrdeset, mislio je.

Taksistica mu se nasmiješila. Znala je kakva su mu se pitanja motala po glavi. Stoga je ohrabrila Veljkovu maštu laganim micanjem uvojka sa svoga glatkoga čela, zatičući ga iza desnoga uha. No neposlušni uvojak odmah se izvio i vratio na svoje prijašnje mjesto.

Veljko se i sam oprezno nasmiješio. Taksistica je potom odlučila da završi s tom malom igrom, pa se okrenula i, njišući oblim bokovima, pošla prema prtljažniku taksija. Korak prije nego što je stala, koketno je odbacila blagim zamahom glave isti, bršljasti pramen kose s desnoga oka. Bila je uvjerena da je Veljko još uvijek gleda, pa je vrhovima prstiju lagano popravila duboki izrez na ružičastoj majici koju je nosila. Majica, poprskana žuto smeđim leopardovim pjegama, tijesno joj se pripijala uz robusni torzo.

Ženine tamno ljubičaste hlače jasno su isticale njezinu čvrstu, okruglu stražnjicu. Plave sandale s visokim potpeticama, prošarane tigrovim uzorkom, svjedočile su da je taksistica bila ljubiteljica divljih životinja, žustra članica neke teretane i prilično dobra imitatorica nedokučive Marilyn Monroe. (Los Angeles je bio Meka ženskih i muških imitatora slavne glumice.)

Nakon što su Veljko i Dino stavili svoje stvari u taksijev prtljažnik, naglo su ih  počeli svladavati pospanost i umor. Topli, kalifornijski zrak i devet sati vremenske razlike između Splita i Los Angelesa odjednom su ih udarili kao divovsko, satno njihalo. Obojica su se počela znojiti. Jedva su čekali da se dočepaju hotela i tuša.

I dok su se sada njih dvojica svaljivala na zadnja sjedala taksija, platinasta vozačica ih je ležerno zapitala – Kamo idemo? –

– Hollywood, hotel Luna Luna – odvratio je Dino, brišući papirnatim rupčićem znoj s čela.

Taksistica je mahnula glavom, uključila hlađenje i krenula. Dok su izlazili iz los- anđeleske zračne luke na Sepulveda Boulevard, žena je bacila letimičan pogled na sjedalo pokraj nje. Na sjedalu je ležala smeđa, kartonska kutija napunjenja nekim brošurama.

Bilo je gotovo devet navečer. Blješteća svjetla uličnih neona, masivnih prozora na visokim zgradama i divovskih ploča s raznobojnim reklamama, pružala su stanovnicima Los Angelesa iluziju da žive na neugasivoj, noćnoj zvijezdi.

Nakon nekoliko minuta vožnje malaksali Veljko je zaspao. Usta su mu bila malo otškrinuta. Lijeva ruka položena uz tijelo. Desna lagano svinuta u laktu. Izgledao je kao Zaspali dječak na platnu nježnoga talijanskoga slikara kasne renesanse, Michelangela Caravaggia.

Vozačica taksija, koja je s vremena na vrijeme pogledavala kroz prozor, sada je ustremila  pogled u zrcalo pričvršćeno udesno iznad njezine glave. Odslik njezinih plavih, meko našminkanih očiju je tražio u zrcalu odraz Dinovih, tamnih očiju.

On najprije nije obraćao pažnju na vozačicu. Bezizražajno je gledao kroz prozor auta, mrijesteći se na sjedalu. Tražio je ugodniji položaj za svoje duge noge.

Vozačica je međutim bila strpljiva. Slijedećih nekoliko minuta je u pravilnim intervalima nastavila pogledavati u zrcalo, znajući da će visoki muškarac na sjedalu iza nje konačno osjetiti odslik njezina pogleda na sebi. Tako je i bilo.

– U L.U-u ste zbog posla ili razonode? – žena je upitala dok se odraz njezinih prodornih očiju u zrcalu ukrižio s ogledalnim odslikom Dinovih pospanih očiju.

– Posla – Dino je odvratio kratko. Nije bio raspoložen za razgovor.

Vozačica, kojoj se očito razgovaralo, nije se dala samo tako lako smesti. – Ali malo zabave u L.A-u nikad ne škodi, zar ne? –

– Naravno – Dino je odvratio, znajući otprilike kamo je obično vodio sadržaj ovakva razgovora; prema dosadnoj prognozi vremena, turizmu i ostalim prigodnim, taksističkim čavrljanjima.

– Pretpostavljam da u trenucima razonode nalazite vremena i za čitanje – meko je nastavila vozačica taksija.

Njezina prepostavka je iznenadila Dina. Čitanje kao razonoda u Los Angelesu? Mora da se žena šalila, pomislio je. A onda opet, možda i nije, brzopotezno je zaključio Dino. Analitičan kakav je već bio, odmah je pomislio da je to vjerojatno neka holivudska lozinka ili trik kojim su mešetari u raznim nezakonitim poslovima, uključujući prodavanje droga i prostituciju, nastojali privući ovim smiješnim pitanjem svoje klijente u krug svoje bezobzirne prodaje. Čitanja. Čitanja čega? Dino je brzo nastavio vagati svoja mentalna pitanja. Knjiga? Kakvih knjiga? O mislima? Snovima? Dlanovima?

I dok se Dino tako u sebi pitao, sitna, ironična grimasa titrala mu je na licu. On je bio poslovan čovjek i znao je gotovo sve trikove koje je prodaja bilo čega mogla ponuditi potencijalnim kupcima. Ali još nikada do sada nijedan taksist ni taksistica nisu ga pitali da li se u gradu koji posjećuje razonodi čitanjem. Ozbiljnim čitanjem.

– Znam, moje pitanje nije uobičajeno u ovakvim profesionalno-društvenim situacijama. Ali eto, ja volim čitati, pa mi se stoga čini logičnim razgovarati o čitanju knjiga s mojim strankama – taksistica je čitala Dinove misli.

On se ponovo promeškoljio u sjedalu i potvrdno klimnuo glavom. Još uvijek sumnjičav, čekao je da vozačica nastavi s pobližim uputstvima za razumijevanje pitanja koje mu je postavila.

Ona je to odmah marljivo učinila, rekavši u prisnome tonu – Mnoge moje stranke dolaze iz različitih krajeva svijeta, pa često od njih saznam imena pisaca koji su napisali zanimljive knjige na njihovu jeziku. Zato, ako vas smijem upitati, tko je vaš omiljeni pisac? –

 Dino je prevrnuo očima kao osmoškolac i uzdahnuo. Još uvijek nije znao kojim putem bi krenuo. Da se upusti u neki quasi-akademski razgovor s vozačicom taksija koja je, po svemu sudeći, studirala englesku književnost ili takvo što, ili da joj kaže da je umoran od puta i da jedino o čemu sada misli je čista postelja? I dok je Dio zaustio da joj kaže kako ne može dočekati da se baci na tu željenu postelju, taksistica se okrenula prema njemu i nasmiješila se. U prigušenu svjetlu taksija njezino lice izgledalo je mlado i svježe.

Dino je progutao slinu. Pomislio je da u ovome trenu ne bi bilo zgodno da spomene postelju i bacanje na nju. Ali što da odgovori? Da nema omiljena pisca. Da uglavnom čita stručne knjige koje su napisali ekonomisti i bankari. A možda da zijevne i kaže da je umoran. No vozačica taksija bi ga tada mogla upitati otkuda su stigli on i njegov suputnik i koliko dugo će ostati u Los Angelesu. Ne, Dino se nije nikako nije želio upuštati u širenje razgovora s taksisticom.

Kao da je glatko čitala Dinove neodlučne misli, žena je ponovo okrenula svoj meki profil prema njemu i rekla umirujućim glasom – Vi ste vjerojatno jako zaposleni, pa nemate puno vremena za čitanje. To je razumljivo. –

 – Da – Dino je promumljao i duboko udahnuo hladni, klimatizirani zrak. Grlo ga je zaboljelo. Male struje bola odmah su izazvale paniku u njegovu žuborećem želudcu. Posljednja stvar koja mu je sada trebala je bila upala grla. Nije smio piti toliko vode s ledom u tim zagušljivim zrakoplovima, mislio je dok su ga plitki valovi sline prisiljavali da ih ponovo guta i tako testira količinu bola u grlu.

Vozačica taksija je shvatila Dinovu šutnju kao ohrabrenje da nastavi sama sa sobom razgovor o čitanjuje  i najdražim piscima. – Sigurna sam da znate tko je William Saroyan. Američki književnik. Fantastičan dramatičar. Meni čak draži i od samoga Tennessija Williamsa. Da, svi imamo svoje simpatije. Zar ne? –

I ne čekajuċi ni sekunde Dina da odgovori na njezino pitanje, taksistica je nastavila u melodičnome tonu – Evo, baš mi je na um pala jedna anegdota o Saroyanu. U razgovoru s nekim novinarom je rekao da bismo se mi čitači trebali osjećati na svršetku svake dobre knjige iscrpljenima. Zar to nije duhovito rečeno? –

Konačno prestajući gutati slinu, Dino je htio odgovoriti da je on veċ itekako iscrpljen, baš kao da je pročitao posljednju knjigu toga Saroyana i da zbog svoje isrpljenosti više ne može razgovarati. Ali onda mu se nenadano probudila taština koja ga je nukala da odgovori zgodnoj taksistici kako je u proteklih petnaestak godina pročitao popriličan naramak romana i drama američkih i modernih klasika, i da bi o njima mogao raspravljati do jutra, ali eto, ne može zato što ga grlo jako boli. Istovremeno je u Dinovoj svijesti bljesnulo svjetlo za alarm, upozoravajuċi ga da se suzdrži od te nakane. Što ako vozačica taksija iskoristiti to njegovo hvalisanje kao svoj novi napad u kojemu bi, bio je siguran, uplela i neke junačke, ruske klasike o kojima on nije znao gotovo ništa. Doduše, gledao je na televiziji film Rat i Mir. Previše likova. Previše ljubavnih zapetljaja. Premalo prave akcije. Zaspao je na kauču prije nego što se neki smušenjak, Bezukhov, ako se dobro sjeċao njegova imena, oženio ženom u koju čak nije bio ni zaljubljen. Prava sapunica, mislio je Dino, zijevnuvši.

Vozačica taksija je opet okrznula Dina jednim brzim pogledom u zrcalu. – Jeste li možda čitali Saroyana? – ponovo je meko upitala.

Ovaj put Dino se nije mogao obraniti šutnjom. Premda nikada prije nije čuo za toga Williama Saroyana, mumljajući je odgovorio – Da, da, Saroyan je znao što govori. –

Strpljiva, plavokosa taksistica je okrenula glavu prema Dinu i značajno ga pogledala u oči.

On se odmah pobojao da bi ga njegov lakomisleni, lažni odgovor mogao uvaliti u dvosmisleno-besmisleni razgovor o temi neke zapetljane knjige koju je napisao taj Saroyan i količini iscrpljenosti koju je on, Dino, osjetio na svršetku te knjige. (Nije od umora mogao zaklopiti njezine tužne korice.) Ali, ne, Dino se ni ovaj put nije dao uvuċi u besplodni razgovor o knjigama. Nije htio lagati da ih je pročitao. Svoju odluku je popratio laganim nakašljavanjem. Nadao se da ċe to njegovo strateško kašljucanje dati vozačici do znanja da je shrvan prehladom i da više ne može učestvovati u razgovoru s njom.

Ali raspoložena žena nije samo tako lako htjela pustiti Dina da se sažalijeva sam nad sobom. Osim toga, nije svakoga dana vozila tako zgodna muškarca u svome taksiju. Stoga ga je zaskočila novim pojedinostima o Saroyanu i sebi. – Vidite, Saroyan je na neki način moj književni i ljudski uzor. Rođen je u Californiji, baš kao i ja. Roditelji su mu došli iz Armenije u Ameriku. Otac mu je umro kad su Williamu bile tri godine. Obitelj se raspala. On, brat i sestra su završili u sirotištu. Kasnije su se ponovo ujedinili s majkom. Život je bio težak. Saroyan, koji nije imao ništa osim svoga talenta za promatranje svijeta oko sebe, počeo je pisati o tome svijetu i o sebi. I eto! Amerika i svijet su dobili novoga genija! Nije li to fantastična priča? –

Dino je klimnuo glavom i beznadno uzdahnuo.

Vozačica taksija je onda taktički nehajno dodala – I ja pomalo pišem. –

Dino se počešao po čelu. Dogodilo mu se upravo to čega se pribojavao. Taksistica je bila nepoznata spisateljica, željna razgovora o sebi i svome pisanju. Fantomska književnica dakle. U tome grmu je znači bila njezina klopka. Zasuti ga pričama koje nikada neċe biti napisati. Heh, svatko je danas želio biti pisac. Što je bilo tako primamljivo u toj profesiji? Zapažanje da je svijet zeznut s koje god strane ga pogledaš?, umovao je Dino, ponovo bolno gutajuċi slinu koja mu se nekontrolirano skupljala u ustima. Prstima lijeve ruke je obuhvatio svoj hladni vrat i ponovo se nakašljao, želeċi  tom kretnjim i čišċenjem grla dati još jednom nadobudnoj vozačici-spisateljici do znanja da ga prestane daviti zamarajuċim pričama o pisanju i tome Strahoyanu, ili kako se veċ taj William zvao.

Taksistica kao da je čekala da Dino privede kraju tok svojih uzburkanih misli. Kada je prestao kašljucati, nakrivila je malo glavu i ponovo mu se koketno nasmiješila u ogledalu. – Ne osjeċate se dobro? –

 – A ne, dobro sam, dobro – Dino je brzo slagao. Nije htio da mu revna vozačica-spisateljica sada počne preporučivati lokalne saune u kojima bi mogao izznojiti sve skrivene boleštine iz svoga tijela i poslije toga uživati u masaži kojom bi ga neka spretna maserka lijepo uspavala. ( A tko zna, možda bi ga poslije toga i nježno probudila.)

Ove s vedra neba pale misli prisilile su Dina da brzim, laserskim pogledom obrubi taksističina izbrušena, atletska ramena i gole ruke. Ponovo je progutao slinu. Nebesa! Nije se sada smio uvaliti u neku suhu, erotsku fantaziju. To je bilo zadnje što mu je sada trebalo, Dino se nijemo uvjeravao, lupkajuċi se prstima desne ruke po bedru.

I dok je on tako sebi strogo zabranjivao da počne zamišljati kako taksistica polako otkopčava tri dugmeta na svojoj majici ukrašenoj leopardovim pjegama, ona je rekla s dobro podešenim tonom optimizma u glasu – Da se ponovo vratim Saroyanu. Zar njegova životna priča nije inspirativna? –

Dino se trgnuo. Opet taj Saroyan. I sada još i inspiracija prišivena uz njegove priče. Ako je Dina išta moglo oneraspoložiti i smanjiti mu umnu i fizičku potenciju, onda je to bila riječ inspiracija. Te se riječi do sita naslušao i na fakultetu i na svome prvome radnome mjestu. Mnogi njegovi predavači i kolege na poslu su tvrdili da čovjeku sve može biti inspiracija. I siromaštvo i izgubljena utakmica i prekid s curom ili dečkom kojemu se, ili kojoj se, naprimjer, ne sviđaju šale o kokošima i kupaċim kostimima. Ali Dino nije vjerovao u tu teoriju utopijskoga optimizma čija se zastava, po njemu, zvala Inspiracijom.

Dinovo oklijevanje da vozačici odgovori na njezino pitanje ona je protumačila kao njegovo slaganje s njom. Čežnjivo mu se nasmiješila u ogledalcu.

Zapleten u kovitlac svojih protivriječnih misli, Dinu nije preostalo drugo nego da ovlašno klimne glavom i procijedi – Da, Saroyanova priča je vrlo inspirativna. –

Vozačica taksija je bila zadovoljna Dinovim školskim odgovorom. – Vidite, kao što sam veċ rekla, Saroyanov surovi život me inspirirao da napišem moju životnu priču. Točnije, autobiografiju. Naslov joj je, Marilyn Monroe, moja majka. –

 Dino se ponovo trgnuo. Premda je očekivao da će taksistica početi recitirati holivudski bombastične naslove knjiga koje vjerojatno nikada neće izaći iz njezine knjiške radionice i, u tome smislu, biti objavljene, ipak ga je uspjela iznenaditi. Napisala je autobiografiju s naslovom u kojemu je sjala, ni manje ni više, nego sama Marilyn Monroe? Vozačicina navodna majka. Dino se htio nasmijati, ali se ipak suzdržao. Nije se želio umiješati svojom ironijom u taksističin izmišljeni život. Poznavao je nekoliko žena i muškaraca koji su izmišljali priče o zanimljivim pothvatima u kojima nikada nisu sudjelovali. I sve to samo zato da bi impresionirali i sebe same i one čiji životi su bili još ravniji i neuzbudljiviji od njihovih.

Tišina, koja je taksistici trebala pokazati dužinu i dubinu Dinova iznenađenja  prouzrokovana njezinim izgovaranjem imena Marilyn Monroe i imenice majka, protegla se izvan uobičajene vremenske granice koja je obično iznosila pet napetih sekundi. Dino je, međutim, bio iznimka u tome pravilu. On je volio analizirati, procijenjivati, kritizirati i davati sebi više mjesta u razgovoru koji je voljno ili protiv svoje volje vodio s nekim. Zato je ostavio taksisticu da nestrpljivo čeka njegov odgovor, njegovu reakciju na to što mu je upravo bila rekla.

Da bi podcrtao svoju iznenadnu kontrolu nad ovom djetinjastom situacijom, Dino se počeškao po koščatu laktu i ponovo pogledom okrznuo vozačicin meki profil. Po njezinu izgledu, načinu govora i mišljenju, činilo mu se da je bila korak ispred lažaca-pisaca-početnika zato što je napisala autobiografiju o tome kako joj je Marilyn Monroe majka. Ideja nije bila loša, umovao je Dino. Ali po onome što je on znao o Marilyn Monroe, zaključio je da je ta plamteċa glumica bila mnogima dobar mamac za stvaranje njihove besmislene slave i, naravno, lake zarade novca. I eto, zagonetka je riješena. Vozačica taksija je željela upravo to. Kriščicu senzaciolističke slave i novac koji ċe se prilijepiti uz tu njezinu petminutnu slavu.

Zadovoljan svojom pronicljivošću, Dino se nadmoćno nasmiješio.

Malo zatečena Dinovim šutljivim osmijehom (ta maloprije mu je rekla da je njezina majka bila Marilyn Monroe), vozačica taksija se još jednom nasmiješila zrcalu na svojoj desnoj strani, loveći u njemu Dinov nadmoċni pogled.

 Uzdahnuvši, on je taktički svrnuo oči na Veljka koji još uvijek čvrsto spavao i glasno puhao kroz otvorena usta. Potom je Dino ležerno vratio pogled natrag na zrcalo u kojemu se sada odslikavao profil iznenada nezadovoljne vozačice taksija. Dok je kriomice promatrao desnu stranu nezina čela nad kojim se njihao plavi, neposlušni uvojak, kosinu prċasta nosa i kut njezinih stisnutih usnica, Dino nije mogao zanijekati njezinu meku sličnost s Marilyn Monroe. Ali kozmetička kirurgija danas je mogla pretvoriti bilo koga u bilo koga, kritični Dino je odmah bezglasno dodao sam sebi, nakašljavajuċi se. Grlo ga je sve više boljelo.

– Vi znate tko je bila Marilyn Monroe? Ne? – vozačica taksija je konačno upitala suhim, učiteljskim glasom.

Dino je zaustio da kaže nešto sarkastično, poput, ne znam točno tko je bila M. M., ali znam da je moj stari skrivao njezine fotke ispod praznih, pivskih boca u garaži. No, uljudni pogled vozačice taksija ga je podsjetio na to da mora biti pristojan. Osim toga,  nije želio da mu ona počne objašnjavati tko je bila Marilyn Monroe i kakve veze taj Staroyan ima s njih dvije. Stoga je Dino samo promumljao – Da, da, znam tko je bila Marilyn Monroe. –

Taksistica je malo nakrivila glavu udesno. Nije bila sigurna zašto Dino nije pokazivao više zanimanja za njezinu životnu priču u kojoj je Marilyn Monroe igrala glavnu ulogu. Tâ ona je svakoga zanimala. U bilo kakvoj kombinaciji s drugim ljudima, veċ samo ime Marylin je privlačilo svačiju pažnju. Vozačica taksija je plitko uzdahnula, okrenula glavu prema Dinu i namješteno nehajno ga upitala – Znate li da je Marilyn Monroe bila jedna od rijetkih holivudskih glumica koja nije imala niti jednu korektivnu operaciju? Ni nosa. Ni očnih kapaka. Ni usana. Ni ušiju. Ni prsa. Ona je bila prirodno savršena. –

 –  Da, slažem se, Marilyn Monroe je bila prirodno savršena – Dino je odgovorio brzo i spremno, pomičući svoje duge, utrnule noge s lijeve strane na desnu. Upornost kojom ga je vozačica taksija željela zatočiti u razgovor s njom ponovo ga je podsjetila na ljude koji su bili u stalnome lovu na petminutnu slavu. Jednom je Dino gledao na televiziji emisiju o ženama i muškarcima koji su unajmljivali i skupo plaćali takozvana pisca-duha da napiše pod njihovim imenom neko besmisleno, skandalozno štivo kojega bi milijuni ljudi čitali samo zato što im je vlastiti život bio još prazniji od života tih mlatitelja šupljih fantazija. U toj istoj televizijskoj emisiji Dino je vidio i jednoga sredovječna muškarca koji je nepokolebljivo tvrdio da posjeduje papire u kojima je stajalo da je on pra-pra-pra-praunuk Isusa Krista i Marije Magdalene i da posjeduje sve Kristove božanske darove. Da bi to dokazao, muškarac je ispričao da je kao dvadeset i trogodišnjak pao s desetoga kata zgrade u kojoj je stanovao, preživio pad, ali je ostao u komi. Nakon petnaest godina se neočekivano probudio. Prva ideja koja mu je pala na um je bila da razapne uže između dva nebodera u New Yorku i prijeđe preko njega bez štapa za balansiranje. Glatko je uspio u toj nakani. Potom je napisao knjigu o tome kako je znao i osjećao od prvoga dana svoga rođenja da je pra-pra-pra-praunuk Isusa Krista i njegove sljedbenice Marije Magdalene. Knjiga se dobro prodavala nekoliko mjeseci zato što je negodovanje članova nekih vjerskih zajednica diglo javnu prašinu oko, po njima, blasfemične teme te knjige, dajuċi joj tako neočekivani i nezasluženi publicitet.

Ali tko je određivao što je zasluženo, a što nezasluženo? Dino se nije htio previše zamarati tim dijelovima Kritičkoga mišljenja.

I dok je sada sa zadnjega sjedala taksija promatrao desni dio tankoga, ali čvrstoga vrata spretne vozačice, sitan, ironičan osmijeh ponovo mu se namreškao na licu. Sada je bio potpuno siguran u to da je ona bila jedna od mnogih lovaca-pisaca na slamnatu slavu. Nešto u držanju vozačicine lagano nakošene glave i povremeno upiranje pogleda u zrcalo iznad nje podsjetilo je Dina na televizijske lovce na slavu. Mnogi od tih lovaca su isto tako sugestivno zurili u voditelje emisija u kojima su učestvovali, lagano nakrivljujući glave kao gladne ptice. I sve te ptice su uvjerljivo tvrdile da su u krvnoj vezi s nekim slavnim pokojnicima i pokojnicama. Uglavnom glumcima, princezama, kraljevima, kraljicama, glumicama, predsjednicima ubijenima u atentatima, čak i ruskim carevima.

Po naslovu knjige koji je vozačica taksija bila spomenula, Dino ju je uvrstio u kategoriju lovaca na rodoslovnu slavu. Željela je biti prepoznata kao kćer Marilyn Monroe, a ne kao bezimena vozačica taksija. U čemu je bila razlika između tih dvaju identičnih lica? Dino je kratko razmišljao dok je jezikom šarao po upaljenu nepcu. Razlika je bila u zaradi love i nekoliko fotki objavljenih u jeftinom, žutim novinama, neumoljivo je zaključivao Dino, dotičuċi vrškom jezika jednu bolnu točku na samome dnu nepca.

Revna taksistica međutim nije dala Dinu da je samo tako izbaci iz njezinih spisateljskih vóda. Povisivši malo ton svoga sutonskoga glasa, namješteno sjetno mu je dobacila preko ramena – Moj najdraži film s Marilyn u glavnoj ulozi je Muškarci vole plavuše. –

Dino se trgnuo, spustio jezik s nepca duboko u usnu šupljinu i odvratio – Da, to je istina. –

Njegov dvosmisleni odgovor visio je u zujećem zraku nekoliko suhih sekundi.

Vozačica taksija je potom ispustila grleni huh i ponovo koketno okrenula svoj profil prema Dinu. – Kad smo već kod istine, zar vas zbilja ne zanima tko sam ja? –

Dino je progutao kap sline i spremno preusmjerio ženinu udicu, diplomatski joj odgovorivši – Naravno da me zanima. Štoviše, prosto ne mogu vjerovati da se vozim u taksiju s kćeri Marilyn Monroe. –

Doduše, htio je reći da ne može vjerovati da ga vozi kćer jedne M.M., ali opet, nije želio ispasti grub i neotesan.

Taksistica je, naravno, bila dovoljno pronicljiva u iščitavanju Dinova ironična tona i poretka riječi u rečenicama. Bila je navikla na osebujne posebnosti u ponašanju i govoru svojih stranaka. Nije ona nizašto diplomirala američku književnost i psihologiju na Golden Gate Sveučilištu u San Franciscu.

Tišina u taksiju je trajala još nekoliko ispitujućih sekundi.

Strpljiva vozačica je konačno ispravila ukošenu glavu i koketno napućila crvene usne. – Znam da me zafrkavate, ali istina je. Ja sam zaista kćer Marilyn Monroe. Ona je moja biološka majka. –

Dino je potvrdno i nevino klimnuo glavom. Ocijenio je da je pridjev biološka igrao glavnu ulogu u vazačicinoj tvrdnji. Taj zvučni pridjev je trebao podvući znanstvenu legitimnost njezine priče i izazvati u njemu prirodnu radoznalost, možda čak i samilost. Tá ona je izgubila majku. Marilyn Monroe, ni manje ni više. Ta šokantna činjenica je povlačila za sobom nebrojivo puno pitanja. Prvo od njih je moglo biti: Tko je odgojio djevojčicu koje ga je sada, četrdesetak godina poslije glumičine smrti, vozila u svome taksiju? Ne, hvala lijepa, Dino nije bio želio čuti tu izmišljenu priču.

Vozačica taksija je ponovo pogledala u zrcalo. Pogled joj je istovremeno izražavao samopouzdanje i ranjivost.

Dinov pogled se nenamjerno ukrižio u zrcalu s njezinim. Nešto u ženinim očima ga je natjeralo da se ponovo nakašlje i reče – Oprostite na ovoj primjedbi, ali negdje sam pročitao da Marilyn Monroe nije imala djece. –

Taksistica je duboko udahnula, držeći zrak nekoliko sekundi u plućima. Lice joj je bilo napeto, kao da će skočiti u neku nevidljivu vodu. Potom je ispustila zrak, opustila mišiće na licu i odgovorila – Da, znam. Tu su laž proširili oni koji su ubili moju majku. –

Ta tvrda tvrdnja, puna riječi s teškim značenjima, natjerala je Dina da se ušmrkne i skupi ramema kao da mu je postalo hladno. Lagana nervoza mu je prostrujila kroz nemirne prste. Nije znao što bi rekao. Konačno se ponovo nakašljao i promumljao da nije znao za podatak o tim lažima. Htio je ubaciti u svoju rečenicu i pridjev žalosni (podatak), ali nije. Znao je da bi to zvučalo ishitreno i glupo. (Kao uostalome i sve ostalo do sada.)

Vozačica taksija je nastavila priču o Marilyn Monroe u mirnome, ali sugestivnu tonu. – Da, nažalost, moja majka je ubijena. Njezini ubojice su godinama pokušavali ušutkati glasove onih koji su znali kako je umrla. Govorili su da su to puke konspirativne teorije koje hrane žutu štampu. Ali istina uvijek dođe na vidjelo, zar ne? –

Dino je opet potvrdno klimnuo glavom i glasno pročistio grlo. Poput nekoga nespretnoga policijskoga inspektora je zapitao – A vi znate tko je ubio Marylin Monroe? Mislim, vašu majku? –

– Da, naravno – odvratila je vozačica i okrenula glavu, sada prodorno gledajući preko ramena u Dina. Poslije nekoliko sekundi njezin zagonetni pogled se rastopio na njegovu blijedu licu.

Počešavši se po bradi kao priučeni glumac, Dino je htio upitati vozačicu taksija da kako to da ona, kćer jedne Marilyn Monroe, radi kao obična taksistica. Međutim, vrebajuća socijalna osviještenost, ukotvljena na dnu njegove svijesti od dana kada je na sveučilištu položio ispit iz predmeta Svijest pojedinca i kritičko mišljenje, uštipnula ga je za jezik i prišapnula mu da nije pristojno postavljati sugovorniku pitanja koja bi ga na bilo koji način mogla potcijeniti ili uvrijediti. Stoga je samo-opomenuti Dino promijenio pravac razgovora i uljudno zapitao taksisticu – Jeste li pisali o ubojstvu M. M. u vašoj autobiografiji? –

– Naravno – žena je odvratila, ispružila desnu ruku prema kutiji na sjedalu pokraj njezina i uzela s vrha jednu brošuru. Potom ju je pružila preko desnoga ramena Dinu.

 – Evo, u ovoj brošurici je nekoliko fotki moje majke i mene, i jedan odlomak iz moje autobiografije. Fotka moga rodnoga lista je na zadnjoj stranici. Sve kristalno jasno i sto posto istinito. –

Dino se nevoljko nagnuo naprijed da dohvati brošuru. Dok ju je uzimao iz vozačicine ruke, pogled mu se spustio na njezino golo rame. Dino se potom instinktivno nagnuo još malo naprijed, puštajući da mu pogled otklizi u duboku crtu vozačicina poprsja.

Glasno je udahnuo zrak oko nje.

Gusto, noćno svjetlo upijalo se u ženinu glatku kožu kao zlatni prah. Jedva osjetan miris cvjetnog parfema, koji je poput nevidljive ogrlice obavijao njezin vrat, u trenu je razbio Dinovu pospanost. Još jednom je duboko udahnuo, pa izdahnuo. Onda ga je oblio val vruċine.

 – Ja sam Norma Jeane Leone Monroe – slatko je rekla vozačica taksija, prekidajući Dinovo isprekidano disanje iza njezina namirisana vrata.

On se prenuo, brišuċi prstom znoj iznad gornje usne. Potom se, s brošurom u ruci, polako povukao natrag na sjedalo. – Drago mi je Miss Leone Monroe. Hvala, hvala. Svakako ću pročitati vašu autobiografiju. Zvuči fantastično. –

Norma Jeane se koketno nasmiješila. – Odlično. Baš ste ljubazni. I usput, moju knjigu možete u cijelosti pročitati na Facebooku. –

- Ma dajte! Zbilja? – Dino je brzao, nespretno se namještajući u sjedalu i istovremeno pokrivajući brošurom svoje nabreklo krilo. Nakon toga je bacio sumnjičavi pogled pod ravnim kutom na još uvijek zaspala Veljka.

Slijedećih petnaestak minuta Norma Jeane Leone Monroe i Dino Lučić proveli su u tišini. On se svo to vrijeme borio sa svojom neželjenom uzbuđenošću i prigušenim, ali osjetnim mirisom Normina cvjetnoga parfema.

Ona se nije borila s ničim.

Konačno su dosegli los anđelesku najslavniju četvrt, Hollywood. Hotel Luna Luna nalazio se u zapadnome dijelu Melrose avenije koja je bila obrubljena visokim palmama i stupovima sa svijetlećim reklamama. Na nekima od njih su se smiješila lica Breda Pitta, Kate Winslet, Denzela Washingtona, Halle Berry, Clivea Owena i drugih nasmijanih filmskih zvijezda. Njihovi filmovi trebali uskoro stići u američka kina.

Tu smo – melodično je rekla vozačica, zaustavljajući zeleno-plavi taksi ispred

polukružne, blijedo ružičaste dvokatnice koja je izgledala više kao stambena zgrada, a manje kao hotel.

  Prije četrdesetak godina to je i bila kuća s deset jednosobnih stanova. U prizemlju je bilo sklonište za napuštene životinje. Vlasnik je kuću prodao nekome promućurnome hotelijeru koji je računao na goste koji nisu bili bogati, ali koji su si mogli priuštiti pristojan smještaj za dvije, tri noći u razvikanome Hollywoodu. Iznad ulaznih vrata hotela ritmično se palio i gasio neonski naziv Luna Luna. Sobe hotela gledale su na zapadnu, uličnu stranu, a kuhinje s malim dnevnim boravcima i kupaonicama gledale su na južnu stranu na kojoj je bio bazen okružen niskim žbunjem.

Dino i Veljko su bili prvi put u Luni Luni prije godinu dana. Hotel im je preporučio Mike O’Hara, direktor odjela za uvoz u tvrtci B & B Brothers Inc.

I sada, dok je Norma Jeane strpljivo čekala da zapleteni Dino probudi usnula Veljka, paleće i gaseće neonsko svjetlo hotela snimalo ih je u pravilnim intervalima kao mehanički foto aparat s bljeskalicom.

Veljko se konačno probudio. Zbunjen, odmah je počeo okretati glavu lijevo pa desno.

 – Di smo? –

– Tu smo – Dino je promrmljao, valjajući u velikim šakama brošuru koju mu je prije petnaestak minuta dala vozačica taksija.

Kad se Veljko konačno pribrao, Dino je strpao smotak u džep hlača i okrenuo glavu prema Normi Jeane Leone Monroe.

– Trideset i jedan dolar – ona je rekla sa smiješkom.

Dino je zabio prste u mali džep svoje plave košulje. Tamo je bio novac koji je još

u zrakoplovu pripremio za plaćanje vožnje taksijem. Izvadio je dvije novčanice od dvadeset dolara i ležerno ih pružio vozačici, dodajući – Trideset i šest. –

Norma Jean je mahnula glavom. – Puno hvala – odgovorila je i prihvatila novac. Potom je posegnula rukom ispod svoga sjedala i izvadila iz toga trezora malu, metalnu kutiju. Pažljivo ju je otvorila i izvadila iz nje dva dolara. Pružila ih je Dinu sa slatkim  osmijehom na licu.

  On je s uzdahom uzeo dvije novčanice iz njezine ruke. Potom je uputio Normi Jeane upitan pogled, nakrivivši glavu kao sumnjičava ptica. Norma Jeane mu je trebala izvratiti četiri dolara, a ne dva.

Čitajući njegove misli, ona je malo proširila svoj osmijeh. – Dva dolara za brošuru. –

Dino se namrštio, iznenada osjećajući kako mu se počinje lagano vrtjeti u glavi. Trepnuo je nekoliko puta i okrenuo glavu lijevo pa desno ne bi li zaustavio širenje ljutnje i negativne energije u svojim umornim mislima i tijelu. Da, vozačica taksija ga je lukavo izvozala, pomislio je. I eto, sada  mu je uzela dva dolara za stvar, jednu pišljivu brošuru, koju on, u drugačijim okolnostima, ne bi uzeo ni da je besplatna. Naravno, njemu nisu bila važna dva dolara. Bila mu je važna vlast nad svojim vlastitim odlukama i postupcima. Dino je htio to jasno reći vozačici taksija.

  Ali pospani Veljko, nesvijestan iznenadne napetosti između Dina i vozačice, promuklo je zapitao – Onda, oćemo li? –

Dino je istodobno progutao slinu i namjeru da se porječka s uvijek nasmiješenom taksisticom. Umjesto toga je podignuo obrve i uzvratio joj kiseli osmijeh, dajući joj tako do znanja da je prozreo njezinu igru već na samome početku vožnje i da ga prema tome ona nije nadmudrila prodajući mu svoju izmišljenu biografiju. Onda je teatralno strpao dva dolara u džep na košulji.

– Ajmo – uznastojao je bunovni Veljko.

Dino je samo potvrdno klimnuo glavom, brišući svoj osmijeh s lica.

Veljko je podignuo obrve i duboko udahnuo klimatizirani zrak.

Vozačica taksija nije se međutim prestala smiješiti. Štoviše, ponovo je zaskočila Dina svojom tvrdoglavom raspoloženošću.

– Gospodine, nadam se da će te se lijepo provesti u Los Angelesu. –

Dino je s ironijom u glasu prozborio kroz stisnute zube – Miss Leone Monroe, ili kako se veċ zovete, vi ste vrlo promuċurna poslovna žena. –

– Trudim se – vozačica taksija je koketno odvratila, snimajući svojim samosvijesnim pogledom Dinov napor da ostane pribran. Potom je izašla iz auta i krenula prema prtljažniku.

Dino je nekoliko puta duboko udahnuo i izdahnuo, želeći tom inače olakšavajućom vježbom istresti ljutnju iz svojih misli i tijela. Međutim, ostaci Normina cvjetnoga mirisa parfema zaškakljali su mu hrapavo grlo. Nakašljao se.

Onda su on i Veljko isto izašli iz taksija i pošli prema prtljažniku kraj kojega je stajala još uvijek nasmiješena Norma Jeane. I dok su njih dvojica vadila iz prtljažnika svoje stvari, ona im je ljubazno rekla

 – Gospodo, ako budete željeli razgledati grad ili se odvesti nekamo, slobodno mi se javite. Moj e-mail i telefonski broj su napisani u brošuri. –

Začuđen količinom njezine profesionalne drskosti, Dino je odgovorio sa čujnom ironijom u glasu – Hvala, vrlo ste ljubazni, No, najprije moram pročitati vašu cijenjenu autobiografiju. A onda ćemo vidjeti kuda ćemo i kako ċemo. –

Veljko ga je zbunjeno pogledao i dremovno zapitao – Jesan li šta propustija dok san spava? –

Dino je samo niječno odmahnuo glavom.

Norma Jeane Leone Monroe se ponovo nasmiješila, zabacivši kosu unatrag. Zatim se okrenula i izazovno njišući bokovima pošla natrag prema vratima svoga taksija. Polako je sjela za volan i ovlašno mahnula rukom dvojici muškaraca.

Dino i Veljko su zurili u nju, držeći u rukama svoje putne kovčege i torbe kao izgladnjeli školarci.

Noćna svjetla Los Angelesa ubrzo su upila u svoju žednu kožu i Normu Jeane Leone Monroe i njezin taksi.

Dinov i Veljkov mali apartman je bio na prvome katu hotela. Čim su ušli u zagušljivi dnevni boravak, Dino je duboko i zahvalno udahnuo ustajali zrak. Njegova vrtoglavica je odmah nestala. Ljutnja i misli ma Normu Jeane su mu ishlapile iz glave čim su on i Veljko istovremeno spustili svoje putne kovčege na pod pokraj karirana kauča koji je razdvajao dnevni boravak i čajnu kuhinju. Potom su se obojica svalila na tu tvrdu, trosjednu granicu, vadeći iz svojih crnih torba mobitele. Brzo su poslali poruke svojim ženama da su sretno stigli i da će im se ponovo javiti sutradan.

I onda, kao u dobro uvježbanu komadu, Veljko i Dino su se digli s kauča, zgrabili svoje stvari i proslijedili u poveću spavaću sobu. Tamo ih je čekala divovska bračna postelja. S njezine obje strane su bili smeđi, noćni ormarići. Na svakoj od njihovih lakiranih površina stajala je zdepasta svjetiljka pokraj koje su bili električni sat i bijeli telefon. Preko puta kreveta je bio ormar s redovima ladica i televizorom utisnutima u kvadratnu šupljinu, u samome srcu ormara. S njegove desne strane je bio mali, okrugli stolić s tri tapecirane stolice. S lijeve strane je stajao pisaći stol s brošurama-vodičima za razgled Hollywooda i Los Angelesa.

U tišini su Dino i Veljko izvadili laptope iz svojih torba i stavili ih na pisaći stol. Prije nego što su započeli slijedeću simultanu radnju, Dino je brzo izvadio iz džepa hlača smotanu brošuru koju mu je prodala Norma Jeane Leone Monroe i položio je pokraj svoga laptopa. Potom su obojica muškaraca izvadila iz kovčega tamno plava odijela i stavila ih na drvene vješalice u ormaru. Slijedilo je vađenje kozmetičkih torbica, čistih bokserica i bijelih majica za spavanje. Sve su te paralelne radnje dvojica poslovnih partnera i prijatelja radila u tišini. Kao u nijemome filmu. Činilo se kao su uvježbavali neku akciju čiji uspjeh je ovisio o brzini i rasporedu kojim su izvršavali te banalne radnje.

 – Oli je sastanak s O’Haron sutra ujutro u devet ili deset? – Veljko je konačno prekinuo tišinu.

– Devet – odvratio je Dino, ne svrćući pogled s bijele majice koju je držao u ruci. – Oli ćemo tamo dobit nešto za ist il ćemo prije devet nešto tu prigrist? –

 – A vidit ćemo – ponovo je odgovorio Dino, još uvijek zaokupljen svojom

majicom.

– Okay – Veljko je otpovrnuo, počinjući vježbati svoj engleski.

Zajednička putovanja primoravala su mnoge ljude da rade iste ili slične radnje u isto vrijeme kako bi ostvarili zadatke koje su si zadali ili koje su morali izvršiti u strogo određenu vremenu. Za neke je to bio pravi pakao. Za druge, poput Veljka Linića i Dina Lučića, to je bila mehanička rutina. No, sve stvari ipak nisu uvijek bile tako rutinski jednostavne.

Veljko je prvi otišao u kupaonicu i istuširao se za pet minuta. Malo čiliji se vratio natrag u sobu, natežući usku, bijelu majicu preko pasice plavih, pamučnih bokserica. Njegovo mišićavo tijelo je još uvijek pokazivalo snagu bivšega veslača. Legao je na lijevu stranu postelje, bliže prozoru, i zijevnuo.

– Umoran san ka pas. –

– A e. I ja san – Dino je odvratio i isto otišao u kupaonicu. Četrdesetak minuta vožnje kroz zakrčeni Los Angeles i prepredena taksistica koja mu je uspjela prodati svoju jeftinu, životnu priču za dva dolara umorili su ga više od prekooceanskoga leta.

Kada se osvježeni Dino konačno vratio iz kupaonice u sobu, Veljko je već duboko spavao. Puhao je glasno kao parobrod.

Dino je potom legao na desnu stranu postelje i ugasio svjetiljku na noćnome ormariću pokraj svoga uzglavlja. Minutu je zurio u strop, zaklapao, pa otklapao oči. Ali san ga je spretno izbjegavao. Onda je Veljkovo ritmično puhanje počelo polako nervirati Dina. Ta nadolazeća nervoza podsjetila ga je da je prije leta u Frankfurt zaboravio popiti tabletu melatonina. Melatonin bi mu promijenio moždani i tjelesni bioritam. Devet sati vremenske razlikike rastopilo bi se u minuti. Kako je samo mogao zaboraviti melatonin? Ali bolje da sada ne misli na to. Svako uzrujavanje samo škodi padanju u san. A da možda da uključi televizor? Vijesti su najbolji uspavljivači. Doduše, američke vijesti su drugačije od domaćih. U njima se uvijek nešto događa, mozgao je nemirni Dino.

Konačno, nakon dvadesetak minuta raspravljanja sa samim sobom, Dino je zaključio da se mora potpuno opustiti i ne misliti na ništa. Ali kao za inat, odjednom su mu počele brzati kroz glavu mentalne slike s putovanja. Među njima su se u ritmičnim intervalima pojavljivali profil, vrat i ramena Norme Jeane Leone Monroe. Onda su njezino našminkano lice, zavodnički osmijeh, duboki dekolte i miris njezina parfema potpuno zarobili Dinove mentalne i senzualne sfere. I prije nego što je počeo tonuti u prisiljene fantazije, otvorio je oči i uspravio leđa. Progutao je slinu. Grlo ga je jako boljelo. Razdražen, upalio je svjetiljku. Prokleta Norma Jeane Leone Monroe. Ta prevarantica je bila zadnja osoba na svijetu na koju je sada želio misliti. Ali nije mogao prestati misliti na nju.

Dino je pogledao na električni sat pokraj svjetiljke. Bilo je jedanaest sati i devet minuta. U Splitu je već bilo jutro slijedećega dana: osam sati i devet minuta. U to vrijeme on je obično u kuhinji na brzinu ispijao zadnji gutljaj kave koji mu je skuhala njegova Karmela.

Karmela? Morao bi sada misliti na nju, Dino se dosjetio. Njezina mirnoċa bi ga sigurno uspavala. Ali ne bi smio misliti na kavu. Njezin miris ga je budio čak i u snu.

Uzdahnuvši, pogledao je zaspala Veljka na drugoj strani postelje.

Ovaj je telepatski čitao Dinove uskomešane misli, promrmljavši gotovo nerazumljivo – Meni jednu duplu. –

Dino ga je začuđeno pogledao.

Veljko je samo mljacnuo jezikom.

Dinu se sada razgovaralo. – Ej Veljo, spavaš ka da te ujla CeCe muva. –

 – Ma cili roj – Veljko je promumljao i okrenuo se na lijevi bok.

Dino je uzdahnuo i pogledom preletio preko sobe. Pogled mu se zaustavio na pisaćemu stolu na kojemu je, između ostalih stvari, ležala i smotana brošura Norme Jeane Leone Monroe. Boreći se nekoliko sekundi s impulsom da se digne i uzme brošuru, i razumom koji mu je savjetovao da ponovo legne i pokuša zaspati, uzdrmali su Dina još malo više. Pobijedio je impuls. Dino se dignuo iz kreveta i u dva duga koraka dosegnuo stol. Zgrabio je s njega smotanu brošuru i vratio se natrag u postelju. Nestrpljivo je izravnao smotak, gledajući kako mu ispod prstiju izranja naslov napisan plavim slovima: MARILYN MONROE, MOJA MAJKA. Ispod naslova je pisalo sitnijim slovima: Autobiografija Norme Jeane Leone Monroe.

Na sredini naslovnice su bile jedna pokraj druge dvije fotografije platinaste Merlinke. Na jednoj je bila odjevena u dvodijelni bijeli, kupaći kostim, a na drugoj u jednodijelni, crveni. Na objema fotografijama se mazno smiješila onome tko ju je gledao. Međutim, sekundu nakon što je pogledom obuhvatio obje fotografije, Dino je uočio da je Merlinka na desnoj strani bila niža i popunjenja, a ona na lijevoj strani viša i tanja.

Duboko je uzdahnuo i počeškao se po golom koljenu. Jedna od tih Merlinki je znači bila prava, a druga, tko zna? Lažna ili također prava? mozgao je Dino dok mu je pohlepni pogled klizao između lijeve pa desne Merlinke, konačno se zaustavljajući na  sočnim, napućenim usnama one na desnoj strani naslovnice brošure.

I dok se sada Dinov kažiprst polako dizao u zrak u namjeri da se spusti na te čvrste, poluotvorene, papirnate usne, njegova svrdlajuća analitičnost i njegov podsvijesni strah od mnogo toga su se ponovo probudili, gurajući u stranu njegove normalne, seksualne porive.

Dino je opet bolno progutao slinu i ponovo bacio pogled na fotografiju Merlinke na lijevoj strani naslovnice brošure. Lice joj je bilo identično licu s desne strane. Ali onda opet, tijelo ove na lijevoj strani je bilo tanje i izduženije. Analitični i nepokolebljivi Dino je zaključio da je i to mogla također biti fotografija prave Merlinke čiju je figuru neki vješti fotograf samo retuširao kako bi samozvana glumičina kćer, Norma Jeane Leone Monroe, mogla tvrditi da je to ona.

Sve te Dinove kombinacije o izgledu Marilyn Monroe, identitetu vozačice taksija i napokon, njegovim vlastitim, potisnutim žudnjama, razdraživale su ga sve više i više.

A na drugoj strani postelje je Veljko sada glasno hrkao i s vremena ne vrijeme mljackao ustima.

Da bi nekako premostio kaotičnu zamku bdijenja u koju je upao, Dino je još jednom izravnao brošuru i onda je rasklopio. Na desnoj stranici je bila crno-bijela fotografija rodnoga lista Norme Jeane Leone Monroe, a na lijevoj tekst s naslovom Moje zlatne ljubavi. Dino se počešao po bradi i počeo čitati.

MOJE ZLATNE LJUBAVI

Goldie, Zlatna retrieverica, je bila je moja prva ljubav. Marilyn Monroe, Zlatna boginja i moja biološka majka bila je, i još uvijek jest, moja druga ljubav. Zlatousta Estella Dalixia Martin Gomez Velasquez, moja prva djevojka, bila je moja treća ljubav. Moje ostale ljubavi su bile srebrne, brončane i željezne. Neke od tih željeznih ljubavi ostavile su mi ožiljke na nekim dijelovima tijela. (No kasnije o tome.)

Dva važna mjesta na šahovskj ploči moga života zauzimaju moji adoptivni roditelji Marietta i Pietro. Oni su bili moji dobri anđeli. Pogotovo moja mama, lijepo uređena domaćica sa skromnim smislom za dokolicu. Popodne, poslije ručka, obično je voljela pušiti cigaretu za cigaretom, razgovarati na telefon sa svojom sestrom Paolom, laštiti krpom namočenom u ocat svoje zlatne narukvice, broševe i lančiće, i snatriti da ću ja prije ili kasnije postati Netko. Mama nikada nije precizirala tko bi taj Netko mogao biti. (Ruku na srce, moji talenti su bili vrlo skučeni. Ali bila sam lijepa. Tako su mi barem govorili.)

Moj tata Pietro i njegova braća Gino i Domenico Leone, su bili vlasnici maloga restorana Catania u južnome Los Angelesu. Tamo su sva trojica više manje provodila dane i noći. Noću su obično kartali s općinskim glavonjama, pijuckali whiskey, očijukali s konobaricama (i više od toga) i strpljivo čekali da im se kojim čudom pridruže za kartaškim stolom Frank Sinatra i Dean Martin.

Mama je često ljutito prigovarala tati da je oženjen za Cataniu, a ne za nju.

Obitelji i s mamine i s tatine strane bile su rodom sa Sicilije. É vero. Naše obiteljske proslave izgledale su kao željeznička stanica. Svi su se grlili i ljubili u obraze kao da će slijedeće minute uskočiti u vlak koji će ih odvesti u nepoznato. Čak su i izrazi na licima tih mojih rođaka odavali koliko su bili privrženi jedni drugima. Ali ta međusobna privrženost je bila čvrsto ograđena svakovrsnim zahtjevima, savjetima i uvjetima. I pljeskanjem po obrazima, popraćeno kratkim, zapovijednim “E”.

Ali Goldie, moja zlatna retriverica. Ona je bila ta koja mi je pokazala da ljubav ne postavlja nikakve uvjete. Ta njezina bestežna odanost pokazala se učinkovitom i na slijedećem primjeru. Tjedan dana nakon što smo doveli Goldie u našu kuću, njezini odani pogledi i zaštitničko ponašanje potakli su moju mamu Mariettu da mi otkrije tajnu koju je, kako sam saznala kasnije, dijelila jedino s tatom i tetom Paolom: da sam i ja, baš kao i Goldie, bila usvojena. Ta me je vijest jako obradovala. Htjela sam u svemu biti kao moja voljena retrieverica.

Sudbina me poslala k njoj. To se zbilo ovako.

Nekoliko dana prije moga šestoga rođendana (rođena sam 3. kolovoza 1962.), rekla sam mami da želim psa za rođendan. Tata nije volio pse. Mama mi je međutim čvrsto obećala da će mi kupiti psa samo ako obećam da ću se sama brinuti za njega.

Ništa lakšega nego se brinuti za nekoga koga voliš.

Te smo subote nas troje otišli u Sklonište za napuštene životinje. Sklonište je bilo u prizemlju jedne ružičaste, dvokatne zgrade u Melrose aveniji u zapadnome Hollywoodu. Kada smo ušli u veliku prostoriju zakrčenu željeznim boksovima, zapuhnuli su nas oštri mirisi životinja i slatkasti parfem žene koja je tamo radila. Žena je stajala iza pohabanoga stola nekoliko koraka udaljena od ulaznih vrata. Na sredini stola je ležao sivi, pisaći stroj okružen čašama s raznobojnim kemijskim olovkama i vrećicama s bombonima. Žena je bila mlada. Imala je dugu, ljubičastu kosu natapiranu na dva kata. Izgledala je kao mješanka između jorgovana i psa Pekingesera. Sviđalo mi se njezino milo lice.

Nakon što nas je srdačno pozdravila, gospođica Jorgeser je napustila svoj stol i prišla nam lomeći duge prste. Sa smiješkom je rekla da svaki pas i svaka mačka u skloništu koštaju dva dolara. Novac od prodaje išao je u Fond za zaštitu životinja.

Moja mama je samo potvrdno klimnula glavom. Tata je nešto promrmljao sebi u bradu. Bojala sam se da će reći da su dva dolara previše novca za kupnju samo jednoga psa. Umjesto toga je šmrknuo kao pas i nestrpljivo pogledao ustranu. Njemu se uvijek žurilo, naročito kada su žene govorile.

Sklonište je imalo oko dvjestotinjak pasa i stotinjak mačaka. Sirotani, stajali su ili sjedili u boksovima s rešetkama, čekajući da netko zastane ispred njih i nasmiješi im se. U tome je smiješku započinjala svaka, pa i najkraća ljubav.

Gospođica Jorgeser nas je polako vodila od boksa do boksa. Oči svih pasa i mačaka iza rešetaka bile su tužne. Njihovi pogledi su i mene rastuživali. Međutim, kada sam na kraju prostorije ugledala Goldie, zlatnu retrievericu, veselo sam poskočila i pljesnula rukama. Njezina zlatasta dlaka sličila je na moju kosu. Širom otvorene oči su joj bile pune nade. Čim su nam se pogledi ukrižili, znale smo da pripadamo jedna drugoj. Da sam imala rep, i ja bih bila veselo mahnula njime, odajući tako moju radost zbog susreta koji je duboko utjecao na moju sposobnost da u nadolazećim godinama naučim kako voljeti nekoga i kako preživjeti odlazak onih koji su me napustili.

Kada je tata konačno dao gospođici Jorgeser dva dolara za Goldie, gospođica me značajno pogledala. Ispjegane, zelene oči su joj nekoliko sekundi skakale između moje plave, kovrčave kose, plavih očiju i maloga madeža usidrenog iznad moje gornje usne na lijevoj strani obraza. Potom je zatreptala gospođica Jorgeser prenijela svoj brzometni pogled na mamu i tatu, procjenjujući točan ton crnine njihove kose i očiju.

Konačno, nakon što nas se nagledala, gospođica Jorgeser je slatkim glasom rekla mojoj mami da neobično sličim glumici Marilyn Monroe. Nadala sam se da će gospođica reći da sličim Goldiei. Mama je brzo skupila tamne obrve u jednu oštru liniju i procijedila da je i ona bila blonda kada je bila mala.

Tamo, u Skloništu za napuštene životinje, prvi put sam čula ime Marilyn Monroe. U slijedećih nekoliko godina čula sam još puno puta od različitih ljudi primjedbu da neobično sličim toj Marilyn Monroe. Ali sve do jedanaeste godine, kada je moja sirota mama Marietta oboljela od leukemije, nije me previše zanimala ta Marilyin Monroe. Vidjela sam njezine fotografije u novinama, na televiziji i na zidu u tatinom restoranu. No, nisam im obraćala previše pažnje. Jedino što mi se sviđalo na glumičinu licu su bile duge umjetne trepavice koje su bacale sjene na vanjske strane njezinih jagodica. Mislila sam kako ću i ja jednoga dana nositi umjetne trepavice. Njihova dužina i gustoća davale su očima dubinu. (Mora da sam taj zaključak čula od moje tete Paole. Ona je isto nosila umjetne trepavice.)

Nekoliko tjedana prije nego što je moja iznemogla mama umrla, rekla mi je da izvadim iz donje ladice staroga ormara u dnevnom boravku moj rodni list. Taj je list ujedno bio i dokument o mojemu usvajanju. Mamina smrt je bila prvo najžalosnije iskustvo u mome životu.

Tata se nakon njezine smrti nakratko uvukao u sebe, a potom u zagrljaj darežljive konobarice Jenny. Goldie je preuzela ulogu moje mame. Nutkala me svojim zaštitničkim pogledom da jedem kada mi se nije jelo. Da pišem domaće zadaće kada mi se to nije dalo. Da zaspem prilijepljena uz nju kada bih se nečega uplašila.

Jednoga popodneva nas dvije smo konačno pročitale moj rodni list. U njemu su bili zapisani slijedeći podaci:

 1. Mjesto rođenja: Los Angeles

 2. Majčino prebivalište: Nepoznato

 3. Ime bolnice ili institucije u kojoj je dijete rođeno: Nepoznato

 4. Ime djeteta: Norma Jeane

 5. Prezime djeteta: Nepoznato

 6. Spol: Žensko

 7. Broj djece u ovom porođaju: Vjerojatno jedno

 8. Datum rođenja djeteta: Petak, 3. kolovoza 1962.

 9. Otac djeteta: Nepoznat

10. Rasa djeteta: Bijela

11. Liječnik ili primalja koja je vodila porod: Nepoznata

12. Mjesto upisa djeteta : Los Angeles, Ministarstvo za zdravlje

13. Usvajatelji djeteta: Marietta i Pietro Leone

14. Datum usvajanja: 7. srpnja 1963.

15. Adresa usvajatelja: 616 S. Olive Street, Los Angeles, CA 90014

TKO SAM JA?

U nedjelju 5. kolovoza 1974., dva dana nakon moga dvanaestoga rođendana, slučajno sam čula u nekoj televizijskoj emisiji da je na taj dan prije dvanaest godina umrla glumica Marilyn Monroe. Dok je spikerica s debelo namazanim usnama i očima govorila da je mrtvu glumicu našla njezina spremačica u spavaćoj sobi, na televizijskom ekranu je još uvijek živa Marilyn pjevala američkome predsjedniku pjesmu Happy Birthday to You. Bila je odjevena u usku, dekoltiranu haljinu boje kože. Haljina joj je bila pripijena uz vlastitu kožu kao mokra rukavica. Glumičini poluspušteni kapci su bili ukrašeni dugim, umjetnim trepavicama. Njihove tanke sjene su joj podrhtavale na porculanskim obrazima.

Televizijska spikerica je potom nastavila govoriti u dramatičnome tonu, rekavši između ostaloga da je uzrok smrti M.M. bilo predoziranje tabletama za spavanje. Potom je spikerica naglasila da neki prijatelji Marilyn Monroe međutim nisu vjerovali u tu službenu tvrdnju. Štoviše, tvrdili su da je glumica bila u devetom mjesecu trudnoće i da je ubijena po nalogu oca njezina djeteta koji je u to vrijeme bio najpopularniji predsjednik na svijetu. Uhvativši dah, spikerica je na kraju dodala da ta skandalozna i kontroverzna tvrdnja nije imala nikakvih materijalnih dokaza.

Ali meni se ta tvrdnja urezala u pamćenje i nekoliko godina kasnije dala mi je misliti.

Pročitajte nastavak ovoga poglavlja na: Facebook Norma Jean Leone Monroe

Najljepša hvala

Dino je duboko udahnuo ustajali, sobni zrak. Štivo koje je upravo pročitao zvučalo mu je kao plastična, holivudska priča koja će, neumoljivo je pretpostavljao, imati “inspirativan kraj”. Takve priče su se svagdje na svijetu dobro prodavale. Ljudi su voljeli tužne priče koje su sretno završavale. Zalazak sunca i njegov ponovni izlazak svakoga je jutra zaustavljao dah onima koji su ustajali u zoru, cinično je umovao Dino.

I sám sada duboko uzdišuċi, ali zbog različitih razloga, Dino je ponovo pogledao na električni sat na noćnome ormariću. Bilo je jedanaest i trideset. Premoren, široko je rastegnuo ruke kao da se želi osloboditi željeznoga prisustva Norme Jeane Leone Monroe. Brošura mu je pala iz olabavljenih prstiju na pod. Zatvorio je oči. Ali na njegovo zaprepaštenje, u misli mu je zapovijedno zakoračila treća ljubav Norme Jeane; tajanstvena, zlatousta Estella Dalixia Martin Gomez Velasquez.

I dok je omamljeni Dino ponovo počeo bolno gutati slinu, istovremeno mjerkajući na svojoj mentalnoj slici golo, brončano tijelo Estelle Dalixie, glas usnula Veljka se zavaljao kao spori, plimni val kroz utihlu sobu.

 – Dvi najvažnije stvari u gradnji broda: sigurnost i ravnoteža. E. –

**